Saša Kravljanac: Čovek uvek sa ponosom može reći da je hokejaš

U porodici Kravljanac hokej se igra još od 1955. godine. Počeo je Mića na “Tašu”, da bi magičnu igru pakom nastavio njegov sin Saša, a sada ledenim dvoranama genetsko hokejaško majstorstvo prikazuje treća generacija porodice Kravljanjac – Vuk.

U svetu hokeja poznat kao Mića „Krava“, bio je glumac, novinar, sudija… Prva uloga na velikom platnu bila mu je u triptihu „Cipelice ne asfaltu“, da bi kasnije glumio uz Nedu Arnerić u filmu „Višnja na Tašmajdanu“. Na tom istom Tašmajdanu Mića je celuloidnu traku zamenio klizaljkama.

– Moj otac je voleo da bude u svemu, bio je glumac, novinar, sudija… U to vreme hokej je bio veoma popularan sport, možda je i njegov karakter uticao da to bude baš hokej, znate izuzetno dinamičan, muški sport… – počinje priču o porodičnoj ljubavi, o hokeju, Saša Kravljanac.

Uz oca, Saša je od malih nogu bio na ledu i pored leda, a hokej lako uđe u krv. Još ako se uči od najboljih, nema druge nego uzeti palicu u ruke. I tako, s kolena na koleno, pak je postao neizostavni deo kućnog inventara porodice Kravljanac.

– Uz oca sam stalno gledao hokej jer smo išli na skoro sve utakice, verovatno je to razlog zašto mi se sve to svidelo. Živeli smo blizu hale i slobodno klizanje je bilo moj park. Za Vuka bi se moglo reci da je sličan put prošao, s tim što sam ja neko vreme bio i trener u Zvezdi, učio sam decu baš njegove generacije. Jednostavno hokej se jako lako zavoli, pitanje je samo koliko imate dodira sa ledenim majstorijama i mogućnosti da ga vidite i doživite. Potpuno je drugačiji od bilo kog drugog sporta, zbog leda, opreme, slobode i brzine…

Mića i Saša igrali su u državnom dresu Jugoslavije. U jednom od prijateljskih duela sa tada neprikosnovenim Sovjetima Mića je spakovao pak iza leđa legendarnog Vladislava Tretjaka.

– Moj otac je počeo u Partizanu, kasnije prelazi u Zvezdu, a karijeru završava u Vojvodini. Nekako sam uvek bio Mićin sin, on je bio dobar igrač. Teško je bilo izaći iz njegove senke. Uspeo sam da postignem dosta toga, u najmanju ruku sve što i on. Počeo sam u Zvezdi gde sam proveo skoro celu karijeru, dve godine sam igrao u Partizanu i dve u Novom Sadu, neko će reci isto kao i otac….. Obojica smo igrali za reprezentaciju Jugoslavije. Ono što je sigurno da neću imati epitet kao moj otac da je jedini Jugosloven koji je SSSR-u postigao gol. Uzdam se u Vuka, možda će on imati tu priliku.

U nekadašnjoj Jugoslaviji bilo je lepo igrati hokej. Putovanja, ledeni okršaji sa Slovencima i Hrvatima, večito lokalno rivalstvo sa klubovima iz Srbije.

– U jednom trenutku moja je karijera usporena zbog svih dešavanja u ex Yu, ali sam u juniorskim danima igrao ligu Jugoslavije. Bilo je krajnje zabavno, puno putovanja uglavnom vozom prema Sloveniji, muški smo se nosili sa njima, nikada nije postojala ogromna razlika niti su oni bili dominatni. Moja generacija je imala toliko dobrih hokejaša, bili smo kvalitetni, spremni, potkovani znanjem, uvek srčani i borbeni. U nedostatku ex Yu lige igrali smo sa Mađarima, Bugarima, Rumunima, a kada se situacija smirila, naravno pridružili su se i Slovenci i Hrvati. Nije bilo lako kad sam iz Zvezde prešao u Partizan, bivši saigrači me nisu štedeli, ali  to hokej, sve je to normalno.

Svako vreme ima neki svoj hokej. Iz generacije u generaciju menja se način igranja, Saša je svedok da je hokej živ, da se menja kroz vreme i da postaje sve bolji.

– Nekada je igra bila sporija i sa mnogo više kontakta, danas je ubrzan, ali je igra telom dosta pooštrena. Naravno, današnji hokej je veoma atraktivan. Ljubitelj sam KHL ruske lige, često kazem “kakvi umetnici” dok gledam njihove utakmice.

Jednom hokej u krvi, zauvek u krvi. Saša je i danas aktivan, igra veteransku ligu, druži se i “ratuje” na ledu sa prijateljima koji su obeležili njegov život i karijeru.

– Divan je osećaj, verujte, toliko ispunjava i srce i dušu. Budi pozitivne emocije, stvara neku energiju… Hokeja nikad dosta. Igramo turnire, družimo se, putujemo, jednostavno prija… I dok mogu biću na ledu.

A srce se još više napuni emocijama kad ste na ledu rame uz rame sa sinom.

– Neopisivo je, ponos, sreća, hvale ga moji drugari, “dobar je Vuk”, to sve prija čuti. Tako da se negde nalazim izmedju mog oca i sina. Sva ta ulaganja, vreme koje mu je posvećeno, kasni treninzi, oprema… počinje da ima smisla kad dođe do konkretnih utakmica. Igra u juniorskoj selekciji Zvezde, takmiče se u regionalnom IHL šampionatu i kidaju mi živce. Izgleda da je teže biti otac nego igrač. Igrali smo zejdno jednu utakmicu, bili smo u istoj ekipi. Šta da vam kažem, osećaj je divan, neka vrsta ponosa. Nedostajao nam je samo još deda, pa bismo možda ušli u neku istoriju. Vuk je ove godine trebalo da igra prvi put za reprezentaciju, ali je prvenstvo otkazano, pa je bio vidno razočaran.

I na kraju ove priče, ono što je možda i najvažnije, ne samo u sportu već i u životu, uvek se mora dalje, nema odustajanja.

– Hokej je divan i poseban sport, pružio mi je mnogo lepog, prijateljstva za ceo život. Čovek uvek sa ponosom može reći da je hokejaš. Idemo dalje, ja kao otac, on kao sin, borimo se. Nisu laki dani za hokej, treba puno pomoći, podrške, zahteva dosta novca za putovanja i opremu ali nema odustajanja!

You might also like

Leave A Reply

Your email address will not be published.