Danijel Džejkob evocirao uspomene na vreme kada je igrao u Srbiji

Renomirana kanadska medijska kuća „LA PRESSE“ objavila je opširan intervju sa nekadašnjim reprezentativcem Srbije Danijelom Džejkobom koji trenutno radi u Montrealu kao trener. Ovu izuzetno zanimljivu priču prenosimo u celosti:

Danijel je trener ekipe Rocket iz Lavala (pomoćni tim Canadians-a iz Montreala), imalo priliku da ostvari svoj san i učestvuje na Svetskom prvenstvu hokeja na ledu. I to ne jednom, nego čak dva puta. Prvog puta u trećoj diviziji (D2), a godinu dana kasnije u drugoj diviziji (D1) na takmičenju za seniore gde je predstavljao reprezentaciju Srbije. Takođe, 2016. bio je trener kanadske reprezentacije za juniore U17, a u godini koja sledi osvojio Hlinka Turnir u ulozi pomoćnog trenera reprezentacije Kanade za juniore U18.

Njegovo iskustvo u Srbiji je bilo pozitivno na svim poljima. Proveo je nezaboravne godine igrajući hokej, tamo je upoznao svoju suprugu Danicu i čak uspeo da postane državljanin te zemlje. Danijel Džejkob je i danas jako vezan za Srbiju koja ga je tako lepo prihvatila. Hokej je sport koji se najviše igra u regijama sa višim životnim standardom. Posle završene petogodišnje karijere na Univerzitetu MekGill u Montrealu, Džejkob je igrao jednu sezonu u Austriji i Švedskoj. Nakon toga, 2006. stiže u Srbiju po preporuci igrača Marka Kovačevića, koji je takođe igrao za MekGill. Njegov novi dom postaje Novi Sad, drugi grad po veličini u Srbiji. Divan gradić,nalik na mini Prag.

„Novi Sad je univerzitetski grad, sa srednjovekovnom tvrđavom i prelepom katedralom na centralnom trgu. Lokalci su jako gostoprimljivi i imaju veliko srce. U gradu se vide uticaji Austrougarske i Turske. Ima malih uličica popločanih kaldrmom. Sve je nekako lepo” – opisuje Danijel.

Sa druge strane, sudeći po visini životnog standarda, Srbija je na trideset osmom mestu od četrdeset tri zemlje u Evropi. Džejkob potvrđuje da tamo postoje velike klasne razlike.

“Sećam se da kada smo stigli, stali smo na jednoj raskrsnici, pored nas BMW, a sa druge strane konj koji vuče kola. Svet ekstremnih razlika. Bilo nam je čudno, jer tamo odakle mi dolazimo svi pripadaju nekoj srednjoj klasi. Uvideli smo da je u Kanadi život prilično lagodan”.

On nam je objasnio da su u Srbiji zarađivali korektnu platu u poređenju sa kanadskim standardom. “Naš timski doktor, koji je bio hirurg pedijatar, zarađivao je u to vreme manje od nas. Zar to nije poražavajuće?!”

Kulturne razlike su se videle na ledu i van njega. Srbija očigledno nije zemlja hokeja. Iz poslednjeg izveštaja Internacionalne Federacije hokeja na ledu može se videti da Srbija trenutno ima 4 arene i 714 registrovanih igrača na 7,2 miliona stanovnika. Sa druge strane, Kanada ima 7800 klizalista i 600 000 igrača, sudeći po istom izveštaju.

“S obzirom na to da hokej nije toliko popularan, dobiti termine za led je bilo lako. Ako je trening u 8h,nije bio nikakav problem ako počnemo u 8:25h. To nam je omogućilo da svakodnevno klizamo i ostanemo na ledu koliko želimo.”

Po Danijelovom mišljenju, nedostatak organizacije u nekim situacijama mogao bi biti razlog zbog čega nema puno inostranih igrača koji ostaju u Srbiji na duže vreme. Danijel kaže uz smeh: “Kašnjenje, pokvaren zamboni, plata koja kasni… Srbija nije loša, ali recimo da pare nisu uvek bile na računu prvog u mesecu”.

Brzo se zaključuje da Džejkob nije igrao hokej za pare. Posle sezone u Švedskoj želeo je nesto drugačije. Dobio je pravo životno iskustvo odlaskom u Srbiju sa svojim prijateljem Mark-Andre Fournierom i Fredom Perounom, koji je prvi Kanađanin koji je zaigrao za neku srpsku ekipu.

 

“To što smo bili zaduženi za treniranje mladih kategorija je napravilo veliku razliku. U Švedskoj sam osećao da gubim vreme, jer sam išao samo na svoje treninge. Želeo sam više da se uključim u hokej. Kao grupa Kanađana, bili smo u prilici da obezbedimo opremu za mlade hokejaše kroz program NHL-a „Goals & Dreams“ i njihovu asocijaciju igrača, kao i uz pomoć mog tima sa Univerziteta MekGill. Uspeli smo da dobijemo 20 torbi punih hokejaške opreme, Univerzitet McGill nam je poslao jos 10. Iako je deo opreme bio polovan, oprema je bila jako kvalitetna. Klizaljke koje za kanadske standarde više nisu bile dobre, bile su i te kako korisne u Srbiji. Dok smo trenirali mlade u isto vreme smo im pomagali i da nauče engleski, a oni nama da naučimo srpski”.

Džejkob je naučio srpski, koji i dan danas dobro priča, jer je njegova supruga Srpkinja i oni se tamo porodično vraćaju svake godine da bi posetili familiju.

“Dobro se snalazim na srpskom, mada su moji prijatelji iz tima uvek bili strpljivi sa mnom. Problem je što ima sedam padeža koje i dalje apsolutno ne razumem i zbog toga pravim dosta grešaka. Važno je da me razumeju. Moj sin priča srpski, jer nam je bitno da može da komunicira sa svojom bakom i dekom. On se meni smeje, jer on super priča. Koristim ga kao prevodioca. Moja žena sa njim priča samo na srpskom”.

Ovo nas vraća na Svetsko prvenstvo 2009. Prema IIHF, da bi igrač promenio nacionalni tim, on mora da bude državljanin te zemlje i da igra uzastopno bar dve sezone u istoj (četiri sezone za igrače koji su već predstavljali drugu državu na internacionalnoj sceni). Danijel je uspeo da ispuni ove zahteve.

“Mada sam siguran i da nisam, našli bi način”, kaže on dok se smeje. “Išli smo u Beograd da predstavimo naš slučaj. Novi Sad je bio grad u kome se održavao turnir, a vlasnik našeg kluba (Vojvodina) je bio zadužen i za reprezentaciju. Stigli smo iz Beograda sa sveže ištampanim pasošima, sat vremena pre zvanične objave ekipa”

Kao što smo već spomenuli, ovo nije bio najviši nivo takmičenja, ali je Srbija te godine uspela da obezbedi plasman u D1 diviziju osvojivši prvo mesto u grupi pored Kine, Severne Koreje, Islanda, Izraela i Estonije. U 2010 Srbi su stigli u Tilburg u Holandiji i igrali u grupi sa domaćinom, Ukrajnom, Japanom, Litvanijom i Austrijom. Iako je nemoguće naći zvanične rezultate sa ovog takmičenja, na Wikipediji piše da je Srbija izgubila prvi meč protiv Austrije 13:0. Da li je ovo istina?

“To je tačno. Mi smo u Holandiju stigli uzbuđeni, ali Austijanci su ozbiljna stvar. Pored toga naša reprezentacija je igrala sa štapovima za roller hokej. Imali su 70 flex. Kao špageti. Kapiten Austrije, sa kojim sam igrao par godina pre toga, dao mi je dva štapa da bi mogao da završim takmičenje”.

Danijel nema nikakvu gorčinu dok priča o ovome. “Ja sam uživao u svakom momentu, upoznao sam neverovatne ljude i ostvario prijateljstva koja će trajati čitavog života. Izašao sam iz ovog iskustva kao bolja osoba. Na kraju krajeva, ta strana Srbije me je i privukla. Zbog toga sam sada u prilici da prenesem to iskustvo na svog sina, Teodora. U toku raspusta u februaru, baš pre pandemije, Teodor je bio u Srbiji da poseti svoju baku i deku. U isto vreme se u Novom Sadu održavao prijateljski turnir za mlađe kategorije. Poneo je svoje klizaljke, ali je morao da pozajmi ostatak opreme. Kada je video staru opremu, prva reakcija mu je bila: “Šta je ovo?” To je dobro iskustvo za njega da vidi i drugu stranu. Ja sam bio srećan što može da doživi to. Deca u Srbiji možda nemaju najsavremeniju opremu, ali mogu biti dobar primer za mnoge druge stvari deci iz ovih krajeva.”

Džejkob je imao priliku da 2019. godine predvodi seniorsku reprezentaciju Srbije na Alrosa Cupu u San Petersburgu u Rusiji.

 

You might also like

Leave A Reply

Your email address will not be published.